Vreme
Kad kad krenem odavde, mislima daleko, putujem, viđam sve te krajolike. Zelene pašnjake, neke
šume, gradove, zamišljam ulice, hiljade i hiljade betonskih oblakodera, čiji se
vrh, skoro i ne vidi. Kao u onim stripovima, kad junak pogleda nagore, a zgrade
se gube u oblacima koji su iznad njih. U tom svetu bez ljudi, bez ikoga živog,
sam sam. Nije neka razlika ni sada ali tu u tom svetu, svaka misao izrečena,
ima neko drugačije značenje, drugačiji smisao. Kada izgovoriš reč, makar i u
sebi, kao da odzvanja, od svih tih betonskih stvari. Kao da ječi pašnjacima i
šumama, čuješ je milion puta, ali nekako u sebi znaš, da li je to istina ili
ne. Recimo prosto jednostavno izgovoriš „Srećan sam“, ako ima notu sreće u
sebi, istina je, ako nije istina, to nekako osetiš, znaš, vidiš, čuješ. Ne
nisam srećan, kao da odgovor stiže sa svakim odjekom izgovorene misli,
činjenice, tvrdnje, kako god „to“ nazvali. Naime sinoć sam bio okružen mnogim
ljudima, pilo se, pušilo se, radilo se svašta, sedeo sam sa svim tim ljudima, i
bilo je dobro, previše dobro, onako pijan i stondiran, sedeo sam na dvosedu u
sred sobe, i mislio, „Čoveče ovaj život ipak jeste lep“. Sve je bilo potaman, i
muzika, i vazduh, i temperatura, i svaki mehurić u čaši „špricera“ je bio
odgovarajuće veličine. Svakim gutljajem, sve je bilo nekako lepše, sve je sve
više bilo odgovarajuće. Svakim dimom mešavine „trave“ i duvana, sve je bilo
nekako mekše, lepše i bolje. Pomisao na to da je život lep bila je nekako u
onom svetu, prihvatljivija, kao da sam se našao tamo i tu izgovorio tu misao, i
imala je nekako pravi odjek. Pravu čar baš ono što treba. Zaspao sam u tom
svetu, negde u nekoj zgradi, bilo je hladno, ali nije me bilo briga, ona misao
koja je odzvanjala, nekako se uvlačila u zidove i menjala ih, sve je nekako
postalo radosno crveno, čak i nebo od zalazećeg sunca, utonuo sam u san, i kao
za milisekund da sam spavao, probudio sam se, ona misao u glavi nije više
odzvanjala. Jutro je, sa njim dolazi i onaj žestoki šamar realnosti i mamurluk.
Nekako pokušavam da izmerim da li me više boli glava od šamara ili vina od
sinoć, ipak biće od oboje. Dok se vraćam u sadašnjost vidim da oni zidovi nisu
više crveni, već sivi hladni i okrutni, da krajolici nisu tako zeleni, već
polužuti, prosušeni, da šume nisu tako zelene, već žute i sa dosta trulih
stanara, da nebo nije crveno, već sivo i da kao da svakim mojim dahom, sve više
se sprema neka opasna kiša, koja bi potopila sve. Ništa nije tako lepo kao
sinoć, da li je to bila bajka, iluzija, laž? Nekako mi se čini da samo tad i u
ovim okolnostima razumem sve alkoholičare i narkomane, ali zar je to rešenje?
Dok šetam ulicom idući kući sve je više sivila oko mene, sve je više grana koje
pucaju pod stegama vremena, koje ih očajnički vuče nadole, kao da je tu dole
njihov dom, njihov cilj. A tamo gde one vuku, odatle od te crte koju svi nekako
zovemo „dole“ nema nazad. Nema povratka, nema ni svetla. Tu dole sve je crno,
sve je istrošeno, mračno i mrtvo. Ali ta stega koje se ne možemo osloboditi kao
da nas stalno vuče nadole. Šamari ne staju, svakim korakom kao da primim jedan.
Premotavam film u gavi od sinoć, vraćam razgovore sa svima, postupke, pesme i
kao da me je sramota, onoga što sam mislio da je život lep. Odjednom mi slike
prolaze kroz glavu, svih onih, kojih više nema, vraćaju mi se slike, one bake
koja je umrla od hladnoće jer su je isterali na ulicu, zbog ne plaćenih računa
za struju, vraćaju mi se slike one male devojčice koja je odvojena od svog oca,
samo zato što nije mogao da joj priušti školu, i ako se on očajnički borio, i
zapinjao iz petnih žila na poslu. Ovde nije vreme za ljubav, ovde nije vreme za
iskrenost, ovde je vreme za novac. Žarko Laušević je u svojoj knjizi rekao tako
briljantnu misao da mi se čini kao da je prošao, sve naše živote od jednom,
svih nas koji na ulici „radimo“. Rekao je „U ovoj zemlji sve kasni, samo smrt
dolazi pre vremena“. Novac je ono što malo ko ima, zapravo šta je novac. Novac
je hartija na kojoj su ispisane neke bake deke tetke teče ujne i strine nekoga
tamo, i brojke uspomoć kojih, danas valjda živimo. Da je neko praistoriskom
čoveku rekao, da će njegovi potomci živeti samo zato da bi dobijali parče
drveta, mislim da bi odbio da živi i pravio potomke kao što smo mi, mislim da
bi svi izvršili masovno samoubistvo. Ovaj mamurluk nikako ne popušta, i dalje
primam šamare, i idem između nekih zgrada, čini mi se kao da nikad pre kraj
njih nisam prošao, tako su odjednom postale strane, hladne, kao da su krile sve
tajne ovog sveta u svojim sobama i unutar svojih vrata i zidova. Sve je
progutano, sve je postalo manje vredno, svaki korak koji pravim, mi se čini
tako bednim, tako mizernim. Sve je to izgubilo miris i smisao. Nekada su zore
mirisale na nešto lepo, nešto ne uhvatljivo nešto ne stvarno. Nekada su
predvečerija mirisala na pokošenu travu iz dvorišta i miris svežeg testa koje
se prži na ulju. Danas sve miriše na nešto sivo, na nešto uvenulo. Kao da je
sve ostalo negde u tom vremenu, svi ti mirisi, sve te emocije nadanja i lepote.
Danas miriše još jedino ovaj parfem koji je pomešan sa mirisom vina i cigareta.
Nekad poželim da sve miriše na miris njene kože, na miris, plave dugonoge
devojke, koja će jednom postati pravosudni sudija. Ta plava boja njene kose
podsećala me uvek, na sneg u sred leta, a miris njene kože je bio tako mlak,
tako sladak da bi sa njenog stomaka mogao pojesti i litre i litre sladoleda sa
njenim mirisom. I dalje sam se provlačio kroz te solitere, i zamišljao njene
duge noge, naravno ne u nikakvom seksističkom smislu, već onako pomalo
zaljubljeno u njih. Zamislite pravosudnog sudija sa srednje dugom plavom,
kosom, koja bez parfema miriše predivno, uz to ima osmeh, koji može da pomeri
jedan čitav grad za milion kilometara u bilo kom pravcu. I da nisam kriv uz taj
osmeh prihvatio bih krivicu. Išao sam dalje i zamišljao je, setih se naših
sedenja na jednom od balkona. Opijen njenim osmehom i mirisom, nije mi bilo ni
bitno o čemu pričamo. Nisam ni znao šta mi je govorila, odgovarao sam skoro
automatski samo da bi je naterao da se nasmeje, da još jednom upijem lepotu
njenog osmeha. A u sebi sam mislio „Da kriv sam, gospodjice sudija, samo mi se
još jednom osmehnite!“ Pokušao sam to da joj kažem, ali nije prihvatala da je
takva kakvom je ja vidim, eh samo kad bi ona mogla da sebe vidi onako kako ja
nju vidim, mislim da bi se zaljubila u samu sebe, ja sam sebe tog jutra varao
da nisam zaljubljen. Izgovorih njeno ime onako sebi u brk, smešući se, ali
džaba, primio sam još jedan udarac, da opet, počela je kiša. Opet je nešto
padalo nadole, sako u kom sam bio brzo se natopio, stigao sam kuci, seo na
stolicu na terasi i gledao kako pada kiša, bilo je negde oko pola sedam ili
nešto više, glava je prestajala lagano da me boli. Gledao sam u auta koja
prolaze putem, svi su nekud žurili da stignu, samo sam ja žurio da nigde ne
stignem, da ostanem tu gde jesam, ali nekako u žurbi. Tada je već bilo kasno da
igde stignem, miris one plavokose devojke sa dugim nogama i prelepim osmehom,
me je obuzeo i uz zvuk kapljica lagano sam utonuo negde gde sivilo označava
boju statusa kome pripadaš, i boju sveta koji te sve više i više guta i
ispunjuje.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
