DIM
Noćas sam ostavio
gitaru, naslonio sam je na zid. Nikad je i nisam nešto previše dobro svirao.
Bole me prsti, od pokušavanja. Zurim u njih, tako su hladni i grubi, nekako
predebeli. Palim novu cigaretu, odakle mi ta manija za „Marlboro“-m crvenim.
Sve je lakše, kao da srce preskoči onu tešku stepenicu, i zakuca sporije. Pola
4 je, napolju ne sviće svuda je mrak i nekakva tama. Nigde nikoga. Geledam
usamljeni krevet, koji me čeka da utonem u njega. Ponekad se zapitam šta je
sudbina nekih stvari i objekata koji stoje pored nas. Razmišljaju li, da li su
ponekad usamljeni. Nekad dok pričam sa ljudima, kominiciramo osetim da se neka
stvar, recimo ulična svetiljka oseća usamljeno i tužno. Vučem dim, gorčina mi
peče grlo i lagano klizi ka plućima. Jeza mi prolazi kroz telo dok lagano
izbacujem dim napolje. Obozavam taj osećaj. Osećam se usamljeno, kao da milion
kilometara oko mene nema žive duše. A 5 metara od mene je neko. Dođe mi da
izađem i da stanem kraj one bandere, da bar u mojim mislima ne bude usamljena,
ali strah me. Nije me strah mraka, niti pijanih vozača, ne, strah me
usamljenosti. Doćiću ja svaki put kad vidim da je usamljena, ali ona će i dalje
stajatu tu svaki put. Neće se ni nasmešiti, ni pogledati me. Biće ista onakva
kakvu sam je i zatekao, kakvu je i ostavim. Plašim se te čelične hladnoće. Zato
ne volim ljude, ne volim gužve. Svuda ima nekoga, a zapravo vidim objekte koje
mogu da se kreću, razmišljaju hodaju. Ne vidim ništa živo u njima. Svi ti
objekti se trude, pokušavaju i teže tome da se uklope u neke šablone. U neku
masu, ne odskakati. Nekad je bilo važno biti poseban. Danas ne, sve što je
drugačije ti uzmi pa udri čekićem, moraju da te uklope negde. Ne možeš ti da
odskačeš. Ili napravi svoju grupu ili se uklopi u istu. A opet ova svetiljka je
posebna. Ne po tome što svetli više od ostalih ili je višlja, nije ni
zakrivljena, posebna je što pozadi ima svoj broj. Neki kažu da bi bilo suviše
surovo da ljudi budu brojevi. Ja se ne slažem. Zdravo ja sam 189374 drago mi je
ja sam 260191. Nekako bi bilo lakše, svako bi bio poseban, a bili bi celina,
onaj obrazac. Za ovu državu i jesmo brojevi, brojevi ličnih karata, matičnih
brojeva, zadravstvenih knjižica, radnih knjižica, brojevi bankovnih računa.
Gomila brojeva. Odakle im onda pravo da nas obeležavaju brojevima ako je
surovo? Ali i van tih brojeva, ti si nekome broj, četvrti nekoj devojci, ili
osamdeset osmi drugoj, ali kad legneš da spavaš sve ostaviš u odeći u kojoj si
bio tog dana, krevetu si ti isti i sa brojevima i bez njih, a da li se ikad
zapitamo, da li i krevetu smeta to što je on tebi broj? Ne ne voli kad si
usamljen, jer ti je teško, pođe po koja suza pa ga nakvasiš. Ne voli kad si
tužan jer ne možeš da spavaš pa se vrtiš po njemu. Svetiljku isto tako briga
šta ti je. Njen posao je da osvetli tih nekoliko kvadratnih metara i njenih
nekoliko kvadratnih metara su njoj ceo svet. Tako malo a tako mnogo, kad bi
svako od nas imao za sebe tih par metara, nigde više nigde manje, svako isto.
Sve bi bilo drugačije, tvoj deo isti kao i njegov ili njegov, nema zavidi nema
svađa. Mada se ne bi ni znali, van svog sveta, nema ničega, dosta ti je sve to.
Možda u ovom svetu i nađeš izlaz, svoje parče, gde nećeš biti sam, gde će onih
par metara da ti bude sve, tako lepo, tako veliko tako prostrano. Možda opet možda
ti i ja kad završim ovu cigaretu nećemo ni biti ovde. A možda zapalim novu pa
se opet sretnemo, možda me opet pomaziš po obrazu a onda nestaneš negde visoko.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
