Šta su zapravo sećanja?
Šta su zapravo sećanja? Psiholozi bi rekli određene informacije zaboravljene ili sačuvane. Ja ipak mislim da su to tragovi prošlosti ili budućnosti sasvim ne bitno. Ali uvek su nekako tužni, bar meni. Tu su da nas podsete kako je nekad bilo ili šta smo to loše ili na koj način uradili. Nekako u prevodu bude emocije. Ponekad pomislim zašto se sećamo? Da li je istina da se sećamo samo dobrih stvari ili je to sve samo puka laž? Kad sagledaš sve nekako, kao da vreme sve izliže svojim halapljivim i proždrljivim ustima. I sećanja i emocije, ponekad ih toliko ščepa da ne otaje ništa od njih, a i šta ostaje kad se sve izliže? Metar betona, šaka snova ili samo vi ja i ništavilo? Uglavnom ostane ožiljak. Da li su samo ožiljci večni? Mislim da osim dijamanata tu i ožiljci spadaju u grupu večnih stvari. Ako se zagledate iskreno u nečije oči, možete ih videti, to crno što pluta kroz noć, taj skriveni dašak bola koji se primećuje u svakom osmehu, to je ono što ostaje od nas i naših sećanja i emocija. Bol! Da nas podseti kako je nkad lepo bilo i BOL da nas podseti koliko je tada bolelo. Ova ulica osim bola ne donosi ništa. Juče, baš tu pri kraju zgrada, jedna starica ostala je bez kuće jer nije imala da plati struju, vodu i nekakav porez. Te noći je bilo najhladnije, meni bar jeste bilo. Te noći starica je umrla. Neki kažu od bola i tuge, a od bola se ne umire za jedan dan. Tog dana, je opet padala kiša, opet je je pokušala da spere još jednu priču, još jedan trag, još jedno sećanje i dok su se te suze slivale, prštale i odbijale, beton je upio još jednu priču. Zamisli sebe u starom pocepanom i dotrajalom kaputu do kolena, tankoj trenerici, dok hodaš ulicama, bez cilja, bez svrhe jer znaš da nemaš gde da odeš. Kroz pocepane cipele ulazi voda, a hladnoća koja probija kosti postaje još nepodnošljivija, dok se suze slivaju niz lice. Težak dah, i ta mukotrpna para koja izlazi iz tvojih usta. Sav taj beton nikad hladniji, nikad gorči ukus vazduha, jer si izgubio i ono malo što si imao. Neko mi je rekao da su je ujutru našli na klupi kako sedi, izgledalo je kao da spava, sa gorkim izrazom lica. Niko se nikad nije zapitao zašto je to tako? Zašto je jedan život, ugašen, zar jedan život vredi par hiljada dinara? Kroz svo to razmišljanje, prekinuo me opori miris zagorelog filtera cigarete. Na ovom hladnom betonu, svet je još više postao hladan i odbojan. Kao da ljudi nemaju volje i želje da imaju samilost, ka ostalim ljudima, samo je bitno da je njima dobro. Krenite od starice, nikad joj ni ime nisam znao, nije me zanimalo, a ipak me je gorko zabolelo, kao da me je srce grebalo od besa, od tuge, od nekog osećaja koji do sada mi je bio stran, ali se polako privikavam. A ostale? Nije ih bilo briga, na kraju je sahranjena, o trošku opštine, bez spomenika, pristojnog sanduka i cveća, samo je pokopana i ostavljena. Ponekad se zapitam da li meni sledi ista sudbina? Dok sam hodao mokrim ulicama, sve se nekako presijavalo od tog natopljenog betona, ali nisam video lica ljudi, video sam senke i duhove. Senke koje su činile čoveka, i duhove koji su lutali tražeći pravog čoveka. Ovaj beton krio je tajnu večnih duhova i senki. Kad bi on progovorio, priče i priče bi mogle da se napišu. Sve te senke čine jednu priču, a svaki duh jednu osobu iz te priče. Činimi se kad ostane sam, tako mokar, pod uličnim svetlima, kao da ožive sve te priče, kao da ponovo počinju da se igraju ti dogadjaji, svi oni koji su se desili. Ponekad dok sedim tako u nedogled, i gledam u daljinu, vidim sve te predstave, koje se igraju pred praznim gledalištem, i uvek se iznova igraju i ako nikad ne dočekaju aplauz. A kad se predstave završe, opet se svi skrivaju i nestaju, sve ostaje kao kamen, nepomično, mirno i nada sve neuhvatljivo.
