Smeh
Danas, sam seo u auto i krenuo, negde. Nisam znao gde, ruke su same birale puteve, same svoje smernice. Mislio sam o njoj. Na njen parfem koji predivno miriše, na boju njene kose. Na svaki milimetar njenih obraza i na svaki delic njenih usana. Kao da sam mogao da je zamislim tu ispred mene kako diše. Nekad, ne nekad, stalno smeta to što govore da smo svi isti. Da samo želimo da povredimo. Kako ja sad, nekom anđeoskom biću da pokažem zapravo. Da ako držiš pravu osobu za ruku, ništa nije bol. Kako napraviti kulu od peska, i podići je tako visoko, kada oko sebe imaš samo golo kamenje. Potreba ljudi da povređuju druge, je nešto što, nikako ne možeš pripisati, nečemu normalnom. Ljudi su rođeni sa mogućnošću za zaista užasne stvari. Nekad je jednostavno u masi u kojoj svi liče teško prepoznati, ono pravo, ono što sija. A i kad pronađeš verovatno je polomljeno na pola, i ne želi da se sastavi, jer se plaši, da se ponovo ne polomi i pokida. Tako je i samnom. Nekad nisi mogao da sakriješ poglede od ljudi zbog svojih osećanja. Mogao si na licu da vidiš nekome, šta kako i zašto. Danas, svi nose maske, svi su srećni, podseti me na pesmu od „Frke“, „Ko bez bola hoda on je dobar sebi i drugima...“ Ja samo želim da popravim tuđa srca. Želim da popravim i njeno, samo želim da joj pokažem, da misao nije samo jedna rečenica. Da nebo može da bude tako plavo, da jednostavno poželiš da je stalno dan. Da joj pokažem koliko je vazduh lep, kada uzmeš onaj prvi udah, posle poljupca, koji ti se nekako pomešan sa mirisom, parfema zalepi za srce, i zatetura te kao jak prvi dim cigarete. Da dodir, po prstima, može da izazove više jeze od dodira bilo gde, da „dobro jutro“ zvuči mnogo lepše nego što zaista jeste. Ali kako? Svuda oko nas vladaju stereotipi, svuda oko nas vlada misao, da je sve u nečemu, tako nakaradnom, tako izlizanom, tako bolesnom, da te je sramota što se sve vrti oko toga. Danas svi teže tome, meni malo muka od toga. Gde je nestala ona stara, dobra ljubav, koja ti raspali kosti, ugreje dušu i ubrza srce? Šta se desilo sa dodirima, koji oduzimaju dah, i izazivaju jezu? Šta se desilo sa poljupcima, koji te podsete na neznost belih leptira u proleće? Zar ljudi polako izumiru? Ne znam šta je loše u tome, voleti nekoga? Zašto je to sramota? Ja želim to, da dam sve od sebe. Makar i da nije prava, neka i ode, ako joj to dosadi, ali ja znam da sam dao sve od sebe. Zar kada probate prvi put, da ubacite loptu u koš, ako promašite odustanete od svega? Zar vam nije krivo, da batalite to sve, ne znajući da ako probate drugi put, posle toga, nađete neki skriveni talenat u sebi? Ako daš celog sebe u nešto do kraja, i ako ne uspeš, mislim da nije ni šteta što nisi uspeo. Da nije ni šteta ako uspeš. Pre nego što si pokušao, nisi imao ništa, tako da ne možeš da izgubiš. Prolazim pored jednog mladog para, koji ide ulicom i smeje se, i vidim da on glumi dasu, a ona samo ide za njim. Zar ljubav zaista za to služu? Zar sve zaista samo za to služi, da povrediš i ispuniš nagone? Nekad ako samo zastanemo jedan sekund, i uspemo da uhvatimo nečiji osmeh, ili ga nasmejemo samo na sekund, zaboravi, šta ga muči, vredeše više od svih tih, para, boli i slomljenih srca zajedno. Ja samo to hocu, da popravim njeno srce, da pokažem, da nije sve tako crno, jer ona vredi. Ona je tako tu, tako iskrena, i skrivena u malim stvarima, u malim dodirima, u malim znacima onoga što možeš da uhvatiš samo kamerom, i pustiš ponovo, okom je to ne vidljivo. Ponovo je zamišljam tu, ponovo mislim, o njenom mirisu kose, koji me inspiriše da mogu da odem do kraja sveta i natrag. O njenom licu, koje kao da samo ono zna bez ikakvog razloga da me nasmeje, i ozari, da uvek moj dan razvedri. O njenim prstima, koji kao da toliko prijaju mojim da je svaki njen dodir, kao fantazija boja iskazana u notama, koje pishem po sobi. Njen miris, koji od mene napravi takvog krelca, da izgubim svoju sopstvenu misao, i ako sam hteo da joj kažem nešto slatko. Na toplinu njenog pogleda, koji je u poslednje vreme nešto redak, ali stalno ga se sećam. Na taj pogled, mislim stalno, mislim uvek, taj pogled, mi vrati svest, tamo gde sam se skrivao kao dete. Tamo sam siguran, da zauvek u njenim očima, mogu da vidim svet, koji samo ja vidim i znam da postoji. Svet koji ispisuje ona svojim dahom, i svojim koracima.
